Anica Marcelić
Kakva je bolest taj pubertet
Staklena vrata moje sobe otvarala su se prema balkonu na točno tri metra udaljenosti od istih takvih vrata sobe mog brata. Tu je razdaljinu potajno prelazio kad me je htio špijunirati kroz staklo. Podrugljivo me je zvao „bebica“, kreveljio se i plazio jezik. Uzvraćala sam mu najgroznijim načinima koje bih mogla smisliti, naročito kad bi zaboravio navući zavjesu i u zanosu mlatarajući glavom udarao prstima po teniskom reketu, glumeći gitarista heavy metal benda. Prava gitara je za to vrijeme stajala u kutu, jer je reket lakše podnosio njegovu glazbenu genijalnost.
-Baš je grozan taj pubertet.-govorili su roditelji. –Samo da ga prođe prije nego malu zahvati.
Ja sam se usrdno nadala da će ta dosadna bolest mene nekako zaobići.
Te večeri sam, bez obzira na opasnost od pubertetskog špijuniranja, ostavila pomaknutu zavjesu i odškrinuta vrata prema balkonu. Starci su, dolje oko velikog stola, još ostali sjediti sa svojim gostima. Jednu stranu zauzimali su mama i tata, do njih tetak David s tetom Helenom. S druge strane sjedili su kumovi Petrić i daljni rođaci Horvat. S te strane, do tete Horvat, malo ukoso nasuprot mami, sjedio je striček Daniel, tatin kolega s posla.
Kao i uvijek kad je Daniel bio kod nas na večeri, ispod stola su se odvijale tajne operacije. Radoznalost me je natjerala da provjerim večerašnju situaciju, pa sam prije odlaska na spavanje odglumila sam da mi je ispala žličica za sladoled. Sagnula sam se po nju i vidjela kako se mamina bosa noga zavukla ispod nogavice Danijelovih hlača. Izuvena cipela stajala je tik uz njegovu tenisicu, spremno čekajući svoju stanarku da se vrati. Podigla sam žličicu i odnijela je u sudoper. Pristojno sam svima zaželjela laku noć i popela se u svoju sobu. Gore me je čekao moj crni mačak Artur i respektabilna zbirka porculanskih figurica mačaka, koje sam slučajno počela skupljati prije više od dvije godine, dok sam još išla u vrtić. Od tada su mi ih svi donosili na poklon. Pred Arturom nisam imala nikakvih tajni. On me je jedini uvijek pažljivo slušao i slagao se sa svim izloženim planovima, ma kakvi oni bili. Rekla sam mu neka bude tiho, na prstima izišla na balkon i provirila u bratovu sobu. Zombij je ležao na krevetu sa slušalicama na ušima. Što god da je izviralo iz njih, uspavalo ga je, jer sam ga dugo motrila, a nije se pomaknuo.
Kako je noć odmicala, slušala sam kako parovi odlaze. Najprije Horvatovi, pa Petrići i na kraju tetak David i teta Helena. Ostao je još samo Daniel, iako je mama svoju nogu već prije morala staviti u cipelu, jer je ispraćala ostale goste. Tiho sam izišla na hodnik i s vrha stubišta snimila situaciju u dnevnom boravku. Tata je već, po svom starom običaju i sasvim nepristojno, hrkao u svojoj fotelji, a Danijel se vrpoljio na stolcu čekajući da se mama oprosti sa zadnjim odlazećim gostima. Vraćajući se u sobu, zastala sam malo pred bratovim vratima. Ova s hodnika nisu bila staklena, pa sam samo slušala. Unutra je i dalje vladala posvemašnja tišina. Za sobom sam nečujno zatvorila vrata svoje sobe i zavukla se pod pokrivač. Ubrzo mi je postalo dosadno, pa sam po mraku došljapkala do balkonskih vrata. Otvorila sam ih širom i skoro do kraja navukla zavjesu. Kroz ostavljeni uski prorez malo sam razgledala vrt. U njemu je bilo puno zelenila, uredno podrezana visoka živica, stablo marelice i jedan tek posađeni kanadski javor s crvenim listovima. Noć je bila obasjana slabom mjesečinom, vjetar je sasvim lagano njihao grane, ali su se sjene jako živahno micale u raznim smjerovima. Od svega toga me je malo podilazila jeza, a Artura sam, ni sama ne znam iz kojeg razloga, upitala koji mu se od njegovih porculanskih rođaka najmanje sviđa. Bio je pospan, neraspoložen za razgovor, pa sam i ja samo slegnula ramenima. Nastavila sam zuriti u noć.
Ubrzo sam vidjela dvije sjene kako se šuljaju uz živicu. Daniel je bio visok i cijelom glavom je stršao iznad zelenila, dok se mamin srebreni češljić, sasvim nepotrebno zataknut u kosu, jasno ljeskao na mjesečini. To što su u jednom trenutku počeli raditi, nagnalo me je da ispod glasa kažem „fuj“ i uđem u sobu. Najtiše što sam mogla, iskrala sam se ponovo na hodnik kako bih provjerila što se događa dolje u fotelji. Tata se taman počeo meškoljiti, i, najprije zbunjeno gledajući oko sebe, počeo dozivati mamu.
U sekundi sam uskočila natrag u sobu. Upitno pogledavši beskorisnog zaspalog Artura, zgrabila sam najveću porculansku figuricu, prugastog mačka sa zelenim brkovima, i bacila se na pod ispred izlaza na balkon. Puzala sam potrbuške, gurajući figuricu prema rubu.. Kad ga je prešla, tresnula je na kamenu stazu u vrtu, bučno se rasprsnuvši u tisuće komadića. Kratko sam slušala korake dviju osoba kako trče svaka na svoju stranu i otpuzala nazad. Uspentrala sam se na krevet i navukla pokrivač do samog nosa.
Ujutro je stanje u kući bilo redovno. Ja sam cvilila da se Artur opet igrao mojim figuricama i da je nekamo odvukao mačka sa zelenim brkovima. Mama je ustala prva i već je pomela staze u vrtu. Rekla je da je strašno koliko se na njima preko noći nakupilo opalog lišća. Tata i brat su se bespoštedno kljukali izdašnim sendvičima, napravljenim od pečenja preostalog sa sinoćnje gozbe.
Kasnije sam čula tatu kako se raspituje kod mame ne čini li joj se da rođakinja Horvat i njegov kolega Danijel nešto mute. Sinoć se vrpoljio kao da sjedi na čavlima, napadno izbjegavajući gledati u njenom smjeru. Mama je upitala što mu pada na pamet, jer, gospođa Horvat je poštena žena. On je sumnjičavo vrtio glavom i mrmljao da su te poštene najgore, i da zna što bi s takvima napravio. Mama je na to samo izravnala kičmu i malo unazad zabacila ramena. Mislim da ju je nešto štrecnulo oko srca.
Tatina fiks ideja već dugo je bila da za godišnjicu braka odu na neki otok. Više nego mamu kopkalo ga je što, onda davno, nisu mogli otići na medeni mjesec, pa je to sada htio popraviti. Baka je bila dobra duša koja je pristala biti s nama za to vrijeme. Oproštajna, bolje rečeno informativna, večera za tu se prigodu pripremala za poznato društvo. Premalo oduševljenu skorim putovanjem, mamu sam tog dana slušala kako pjevuši tužne balade uz radio u kuhinji. Povremeno je, ljutito ali tiho, sebi u bradu mrmljala nešto o ledenim santama i stalagmitima.
Kad je društvo stiglo na večeru, doživjeli smo veliko iznenađenje. Striček Daniel je doveo Vandu, prezgodnu crnku s velikim zelenim očima i predstavio je kao svoju zaručnicu. Mamina faca je mjenjala boje semafora, a tata je potajno motrio rođakinju Horvat, tražeći promjene na njenom licu. Vandu su svi srdačno pozdravili, i zapravo je ukrala show zakašnjelim mladencima. Te večeri su mamine cipele cijelo vrijeme bile na nogama. Vanda mi je bila simpatična pa sam malo razgovarala s njom. Pitala sam je što su stalagmiti. Rekla mi je da su to hladne kamene sige koje nezainteresirano stoje na dnu spilje i stoljećima puštaju da ih oblikuju vodene kapljice. To je zvučalo jako pametno i Vanda mi je postala još simpatičnija. Osim toga pomogla mi je da shvatim kako će moji roditelji posjetiti neku spilju na tom otoku, iako mama nije luda za hladnim kamenjem.
Nakon ove večere, mama se nekako manje ljutila na tatu. Smijala se njegovim štosevima, zbog kojih je prije samo kolutala očima. Nije više mrmljala o spiljskom kamenju, jer se s koferima dogovarala u koji će pretinac što staviti. Svejedno sam rekla bratu da se brinem kako će podnijeti susret sa stalagmitima.
-Jesi glupa!- odgovorio je.
-Pubertetlijo!- jedva sam prekoturala kompliciranu riječ preko jezika.
Slijedećeg dana smo se opraštali. Na jednoj strani baka i mi, na drugoj naši roditelji. Najprije su se izljubili s bakom. Ona se, šmrckajući i brišući nos pregačom, vratila u kuću. Mene su dugo grlili i cmakali. Tata me čak dvaput bacio u zrak i rekao da moram slušati baku i puno jesti, pa ću toliko porasti dok se vrate. Zadnji je na red došao brat. S tatom se pozdravio muški, s „ daj pet“ i letećim poljupcima iznad lijevog i desnog ramena. S mamom se malo predugo grlio, s pravim pusama u facu lijevo i desno. Slušala sam ga kako za to vrijeme prigušenim glasom promukle žabe govori nešto o suvenirima, a onda joj, stišavši glas, na uho šapće neka ne zaboravi da je bebici dužna prugastog mačka sa zelenim brkovima. Usta su mi se razjapila još više nego mami, toliko da bi čitav roj pčela u njima mogao pronaći smještaj. Dlanom sam vratila bradu u normalan položaj i šmugnula u kuću.
Vanda je najpametnija osoba koju poznajem. Slijedeće put kad dođe, ne smijem zaboraviti pitati je kakva je zapravo bolest taj pubertet.