Oliver Jukić
Nivelator
Prolog
Lopta je brzo dolazila iz pravca desnog kornera. Nenad ju je umirio prsima negdje na petercu, znalački pričekao da malo padne i zatim legao na nju udarivši je svom snagom.
Jakov je stajao na gol-liniji kao ukopan, opčinjen Nenadovim profinjenim kretnjama rasnog strijelca. Lopta mu je fijuknula iznad glave i gotovo proparala mrežu.
– 25:8! Gotovo je! Okreći se! – Nenad je bio veseo zbog netom postignutog pogotka.
Jakov je znao što to znači. Igra 25:5 sastojala se od 25 izvedenih udaraca iz kuta, tzv. kornera, koje je u polju čekalo više igrača. Cilj je bio pogoditi gol koji je čuvao golman, uz uvjet da lopta prije konačnog udarca prema golu ne smije dotaknuti tlo. U slučaju da ekipa zabije pet golova (omjer 25:5, odakle i ime igri!), rezultat se smatrao neriješenim. Manje od pet postignutih golova značilo je pobjedu golmana, više od toga pobjedu ekipe. Najzanimljiviji je bio način nagrađivanja, ili bolje rečeno – kažnjavanja. Ovisno o tome je li u igri pobijedio golman ili tim, te o postignutom broju pogodaka, primjenom jednostavnog algoritma računao se broj udaraca u stražnjicu koje je gubitnik morao apsorbirati. Udarci su zadavani svom snagom, ponekad čak i iz zaleta, te je iz tog doba Jakov pamtio uzrečicu: “sva'ko se bori za svoju guzicu“.
Kada se te večeri Jakov uplakan vratio doma, gotovo ne osjećajući stražnji dio tijela, majka je jednostavno rekla:
– Sada je dosta! Ako baš moraš trčati po cijele dane, idi na atletiku. To je barem plemenita vještina. Kraljica sportova.
***
Tjedan dana prije početka Igara
Majka nije mogla dočekati da završi Dnevnik. Znala je da nakon kratkog seta reklama slijedi sportski dio. I zaista, nakon besmislenih spotova o besprijekorno čistom rublju i zdravoj prostati, na ekranu se pojavilo lice poznatog TV-novinara.
Danas su se naši sportaši okupili u Sportskom centru »Crna lasica« odakle će sutra krenuti put Kliničko-bolničkog centra u glavnom gradu gdje će obaviti posljednje liječničke preglede pred odlazak na Sportske igre. Novost je ovo koju je uveo Međunarodni sportski odbor kako bi sportaši na samim Igrama bili sigurniji i kako bi se moglo preventivno djelovati u slučaju bilo kakvih anomalija ili...
Kako je u tom trenutku ekranom proletjela silueta njezina sina, majka više ništa nije čula. Kroz glavu su joj prošle godine treninga, prljavih majica, krvavih koljena i poderanih tenisica. Poželjela je da se njezinu sinu sve to vrati s kamatama.
***
Šest dana prije početka Igara
Na ulazu u Kliničko-bolnički centar Jakova su gledali sa zanimanjem. Bio je mlada zvijezda koja obećava, a njegova disciplina vrlo atraktivna. Zaista, na 110 metara s preponama bio je jedan od favorita za osvajanje odličja. Oni najhrabriji nadali su se kako bi ono moglo biti zlatnog sjaja. Vrlo entuzijastičan po tom pitanju bio je i mladi liječnik, koje je obavljao završni pregled.
– Siguran sam da ćete uspjeti! Si-gu-ran! Nije moguće da Amerikanci toliko poboljšaju rezultate u odnosu na Zürich. A ni tamo im nije bilo dovoljno…
Jakov se skromno nasmiješio. Nije se još uvijek naučio nositi sa statusom zvijezde atletske reprezentacije.
– Okrenite glavu u stranu. Ovo će možda malo zaboljeti – rekao je liječnik dok je u ruke uzimao čudan instrument nalik revolveru. Prislonio ga je Jakovu iza desnog uha. Primijetivši njegov zbunjeni pogled, dodao je: – Ne morate se bojati. Samo uzimamo uzorke krvi na nešto brži način.
Nakon toga, čuo se tihi zvuk kakav je Jakov znao čuti u vulkanizerskoj radnji. Malo ga je zapeklo, ali je liječnik odmah na mjesto uboda pritisnuo gazu s analgetikom. Bol je nestala gotovo odmah. Jakov je instinktivno posegnuo rukom iza uha i napipao malo ispupčenje na mjestu gdje ga je maloprije dotaknula igla medicinskog instrumenta. Liječnik je i ovaj put preduhitrio pitanje:
– Normalno je da se lokalno pojavi mala oteklina. Kada budete na postolju, neće je više biti, garantiram Vam!
***
Večer uoči početka Igara, Hemingway bar hotela Ritz
Iako zatvoren za goste, bar je bio pun. Običaj da se uoči otvorenja svakih Sportskih igara sastane organizacijski odbor natjecanja u nešto opuštenijoj atmosferi, upravo onakvoj kakvu je Hemingway nudio, poštivan je i ovaj put. Predsjednik Međunarodnog sportskog odbora, Helmut Kaiser, bio je izrazito raspoložen. Obilazio je članove, ispijao s njima zdravice, predviđao rezultate njihovih reprezentacija u različitim sportovima, pri čemu je nastupao barem malo ulagivački, mangupski požurivao konobare i – gledao na sat. Točno u 22:00 bila je predviđena njegova prezentacija, koja je trebala biti iznenađenje za većinu nazočnih.
Kada se hologramska slika prezentacije konačno pojavila u sredini prostorije, Kaiser je preuzeo riječ:
Poštovane gospođe i gospodo!
Kako bismo svi mogli kvalitetno pratiti ove Igre, dozvolite da Vas informiram o nekim novostima, koje osobno smatram revolucionarnim, a koje s ovim izdanjem igara Međunarodni sportski odbor uvodi.
Izuzme li se nekolicina Kaiserovih najbližih suradnika, svi ostali bili su duboko zaintrigirani ovim uvodom. Kaiser je pogledao po dvorani, dobro osmotrio lica prisutnih i nastavio:
Kao što znate, živimo u svijetu u kojem želimo da svi imaju jednaka prava, da svi imaju jednake mogućnosti, jednostavno – da svi budu jednaki. Ova problematika posebice je osjetljiva u domeni sporta. Dozvolite da pojasnim. Zamislimo dvojicu hipotetskih sportaša. Obojica provode isto vrijeme na potpuno istim treninzima, koristeći istu metodologiju rada i provodeći iste kondicijske pripreme. Slažete se, danas je više ili manje sve poznato u sportskom svijetu. Međutim, kada dođe do direktnog sraza ove dvojice sportaša, uzmimo za primjer finalnu utrku na 110 metara s preponama, povijest govori da će svakako jedan od njih ostvariti bolji rezultat. Postavlja se pitanje – zbog čega?
Ove riječi ostavile su dubok dojam na slušatelje. Kaiser je opet iskoristio dramaturšku pauzu da opipa puls gomile kojoj se obraćao. Kretao je prema poanti svog izlaganja:
Ponekad će to uistinu biti poradi nekih drugih okolnosti. Međutim, naša znanstvena istraživanja su pokazala da postoje mjerljivi i egzaktni pokazatelji koji na kvalitetan način mogu pojasniti ovu razliku. Ti pokazatelji mogu jasno označiti onoga koji ima neke od predispozicija koje drugi natjecatelji nemaju, a koje mu mogu donijeti bolji rezultat iako po uloženom trudu i pokazanoj vještini nije ništa bolji od konkurenata. Dapače, zna se dogoditi da manje vješt sportaš u svojoj disciplini pobjeđuje samo zbog ovih maloprije navedenih pokazatelja. Na njih, dakle, nije mogao utjecati, ali mu oni pomažu u ostvarivanju rezultata. Bit ću vrlo konkretan: ukoliko netko ima prirodni puls u mirovanju od 48 otkucaja u minuti, on je predodređen da pod jednakim uvjetima treninga pobijedi natjecatelja čiji prirodni puls u mirovanju iznosi 49 otkucaja. To je samo jedan pokazatelj. Pokušajte samo zamisliti što bi se dobilo detaljnom analizom i komparacijom duljine hvatišta tetiva, zasićenosti kisikom, kapaciteta plućnih krila, kvocijenta inteligencije, razine hormona, strukture koštanog tkiva, vrijednosti tlaka ili udjela masnoća u krvi?
U prostoriji se mogla čuti muha. Bilo je očito kako nitko od nazočnih dotada nije razmišljao u ovom smjeru. Kaiser je procijenio kako je upravo došao trenutak da zada posljednji udarac:
Odlučili smo se stoga za jedan eksperimentalni program koji je usklađen s nacionalnim savezima. Svim natjecateljima koji se natječu u disciplini 110 metara s preponama, prije dolaska na Igre ugrađen je iza uha jedan sićušni uređaj. Riječ je o Nivelatoru, čija zadaća je unificiranje upravo spomenutih pokazatelja. Ukoliko netko ima, na primjer, broj otkucaja srca u minuti manji ili veći od propisanih tabličnih vrijednosti, Nivelator će taj broj otkucaja povećati odnosno smanjiti. Lansiranjem minijaturnih hardverskih modula koji se kreću krvotokom, moguće je kemijskim agensima izvršiti pritisak na bilo koju tetivu, mišić ili kost u tijelu. Na taj način osigurat ćemo da se na sportskom terenu natjecatelji natječu samo onime što su stekli kroz treninge, a ne onime što im je priroda, ni krivima, ni dužnima, dala.
Najosjetljiviji dio svog izlaganja Kaiser je ostavio za kraj. Međutim, bio je siguran da nikakvih iznenađenja više ne može biti.
Napominjem da ova disciplina nije odabrana slučajno. Naime, to je jedna od disciplina u kojoj godinama svjetske rekorde drže ne-bijelci. Možemo reći da je to egzemplar u kojem je jednoj skupini, namjerno neću reći „rasi“, uskraćeno nadmetanje pod jednakim početnim uvjetima.
Ovaj put žamor je ispunio prostoriju. Mnogi su bili oduševljeni ovim revolucionarnim pristupom, neki su pak pokazali zanimanje za tehnološke aspekte Nivelatora, dok su tek rijetki smrknuto gledali Kaisera.
Napominjem Vam da su svi savezi čiji natjecatelji nastupaju u ovoj disciplini odobrili korištenje Nivelatora, dok je za same natjecatelje njegova implementacija tajna. Smatrali smo da ćemo na taj način osigurati uspjeh ovog projekta, koji bismo kasnije proširili i na druge discipline, možda već na idućim Igrama. Stoga Vas molim da tijekom trajanja ovog natjecanja sve što je večeras rečeno ne izađe iz ove prostorije.
Kao po zapovijedi, u prostoriju su ušle hostese praćene glazbenim sastavom, što je značilo da je službeni dio večeri završen.
***
Polufinalni dan
Dok je ulazio u autobus koji ga je s drugim sportašima trebao odvesti prema stadionu, Jakov se osjećao izvrsno. Na žalost, ne zadugo. Strah koji ga je mučio unazad nekoliko dana, ponovno se pojavio čim je zauzeo mjesto pored kubanskog kolege.
Nekako pred polazak na Sportske igre, Jakov je osjetio blage zdravstvene tegobe. Osjetio je na trenutke da mu srce radi brže, da se „uzlupa“, zatim umiri da bi neko vrijeme opet radilo bez problema. Nakon toga, stvar se ponavljala u nepravilnim ciklusima. O tome se ni u kom slučaju nije želio konzultirati s reprezentativnim liječnikom. Pretpostavljao je da se ne može raditi o nečem ozbiljnom, s obzirom da je prošao vrlo rigorozne pretrage netom prije polaska na put. S druge strane, ta neugodnost mogla ga je skinuti s liste za nastup. Stoga je o problemu šutio, ali ga je on mučio.
Na svu sreću, dok je zauzimao startnu poziciju za polufinalnu utrku na 110 metara s preponama, srce je radilo kao sat. Start je uspio od prve i Jakov se sjurio prema cilju, lepršavo skačući preko prepona, koje su iza njega ostajale na svom mjestu. Dok je prolazio kroz cilj vidio je trkače sa strane koji su bili otprilike u njegovoj ravnini, ali mu se ipak učinilo da je barem „za prsa“ ispred njih. Nestrpljivo je čekao službene rezultate. A oni su bili nevjerojatni – svih osam trkača prošlo je ciljem s istim vremenom: 12,46! Bilo je to doduše gotovo sekundu slabije od aktualnog svjetskog rekorda ali, sukladno pravilima, svi natjecatelji su se kvalificirali za sutrašnju finalnu utrku.
Jakov je uživao u trenutku. Ipak je izborio svoje prvo Sportsko finale! Lagano je pogledom kružio po stadionu, koji je bio solidno popunjen, slušao pljesak i čekao da službeni spiker izrekne i njegovo ime. U svečanoj loži ugledao je Kaisera, koji je likovao i nešto veselo pričao Predsjedniku, koji se pojavljivao na gotovo svim borilištima tih dana. Njegova zemlja uistinu je bila pravi domaćin, željan dokazivanja i promocije u svijetu. Predsjednik je isto tako razdragano odgovarao.
***
Polufinalni dan, nešto kasnije
Povratak u Sportsko selo bio je veseo. Jakov je krenuo prvim autobusom, čak se nije niti istuširao na stadionu. Želio je što prije doći među svoje kolege reprezentativce i u miru nazvati mamu, da joj zahvali što ga je svojedobno usmjerila u atletske vode. Najvažnije od svega, namjeravao je ranije leći u krevet kako bi sutrašnji dan dočekao odmoran i maksimalno pripremljen.
Želeći opustiti mišiće, dugo je ležao u kadi. Lijeno je ustao tek nakon što je izvadio čep i kada je voda gotovo iscurila. Ustavši, osjetio je laganu slabost, a trenutak kasnije stopalo mu je proklizalo po glatkoj površini kade. Noge su poletjele naprijed a glava prema nazad. Udarac je bio bolan.
Kada se probudio, Jakov nije bio siguran je li u nesvijesti bio svega nekoliko trenutaka, ili satima. Bojažljivo je opipao zglobove na nogama, pokušao pomaknuti stopala, zatim šake, okretati glavu u jednu pa u drugu stranu, da bi zaključio kako nije ozbiljno ozlijeđen. Tek kada je ustao i u ogledalu vidio svoj odraz, shvatio je da se iza desnog uha nalazi skoreni trag krvi. Pažljivo ga je oprao i očistio ranicu, koja nije bila duboka. Iz nje je izvukao nekoliko grumenčića skorene krvi, koje je odmah bacio u WC. Ranu je dezinficirao i pokušao preko nje navući pramen kose. Bio je zadovoljan rezultatom. Reprezentativni liječnik sutra sasvim sigurno neće ništa primijetiti.
Kada je, umoran i izudaran, legao u krevet, učinilo mu se kako mu srce radi potpuno normalno. Nije bilo nikakvog „lupanja“, nije osjećao pritisak u grudima i to je shvatio kao dobar znak.
***
Dan finala
Jakov se probudio na vrijeme, što inače nije bio njegov običaj, i veselo ustao. Dobar osjećaj od prethodne večeri nije ga napustio. Činilo mu se kako je potpuno fit i kako mu danas samo neka nepredviđena okolnost može oduzeti medalju.
Blagu nervozu osjetio je tek na zagrijavanju. Međutim, smatrao je kako je to potpuno normalna pojava s obzirom na važnost trenutka. Četverogodišnji ciklus priprema stajao je iza njega, dok je pred njim bilo nešto više od deset sekundi utrke, nakon čega više ništa neće biti isto. Barem se tome nadao.
Kod prvog startnog hica, nervoza je uzela danak i Jakov je izletio sa startne pozicije malo prije praska. Na svu sreću, nije bio jedini, a da su svi bili pomalo nervozni svjedoči činjenica da je utrka ispravno započela tek iz četvrtog pokušaja. Kada je postao svjestan da trči utrku svog života, Jakov je potegao kao nikada. Napregnuo je vlastito tijelo do krajnjih granica. Jednostavno je letio stazom i imao osjećaj da ga u tom trenutku nitko ne može pobijediti. U ciljnu ravninu ušao je s više od metra prednosti, uz fantastično vrijeme utrke od 11,87. Pogled na službeni semafor bio je nevjerojatan. Na trenutak je pomislio kako se radi o tehničkoj pogrešci, pogotovo jer su svi drugi natjecatelji imali vrijeme od 12,46! Međutim, kada je službeni spiker na stadionu pročitao njegovo ime i kada su gledatelji ustali i počeli mu skandirati, postao je svjestan onoga što je upravo postigao.
***
Dok je prilazio postolju, Jakov je razmišljao o majci i prijateljima kod kuće. Nadao se da su svi pred televizijskim ekranima i da uživaju u trenutku baš kao i on. Tek krajičkom oka spazio je kako u svečanoj loži Predsjednik nešto žustro tumači Kaiseru, koji je samo slijegao ramenima i, očito, pokušavao smiriti za njega neugodnu situaciju. To je Jakova malo začudilo jer je znao da, prema unaprijed najavljenom protokolu, medalje u njegovoj disciplini dijele upravo Kaiser i Predsjednik. Tek kada je Predsjednik, praćen svojom svitom, ljutito istrčao iz svečane lože, Kaiser se nevoljko počeo spuštati prema trkalištu gdje je bio postavljen podij.
Nakon što mu je stavio medalju oko vrata, Kaiser je privukao Jakova prema sebi, poljubio ga u oba obraza i snažno rukom pogladio po kosi. Jakov je osjetio bol na mjestu ranice koja je nastala prilikom pada u kadi, ali je stisnuo zube. Smiješak je vratio na lice tek kada je počelo intoniranje nacionalne himne, koju je popratio ogrnut zastavom. Raspoloženje mu nije mogao pokvariti ni Kaiser, koji je odmah nakon dodjele medalja nestao sa scene, ne pričekavši da himna bude izvedena do kraja.
***
Dan nakon finala
Majka je u suzama bila pred televizijskim aparatom. Bilo je to potpuno razumljivo – sve najnovije vijesti govorile su o njenom sinu, pa tako i središnja informativna emisija nacionalne televizije:
…Zlatna medalja oduzeta je našem reprezentativcu nakon što je na doping-kontroli ustanovljeno kako je namjerno deinstalirao uređaj Nivelator, koji je bio ugrađen svim natjecateljima u ovoj disciplini. Iako se naš reprezentativac branio tvrdnjama kako o ovom besmislenom uređaju nije imao nikakvih saznanja, te da je on uništen nesretnim slučajem odnosno prilikom pada u kadi, Sportski odbor ovu obranu nije prihvatio. Nakon oduzimanja od našeg reprezentativca, zlatnu medalju podijelilo je preostalih sedam natjecatelja koji su utrku istrčali u vremenu 12,46.
Umjesto svečanog dočeka na aerodromu, Jakova su dočekali tek majka i Nenad. Šutke su sjeli u auto i krenuli. Tišina je prekinuta tek pred Jakovljevom kućom.
– Možemo popodne baciti 25:5? Nismo dugo… – rekao je Nenad, na što se Jakov sjetno nasmijao.
– Dogovoreno! U pet na igralištu. Vidimo se.
***
Iako je tog popodneva Jakov kao golman izgubio rezultatom 25:9, što je značilo apsorpciju od četiri udarca u stražnjicu po igraču, kojih je pak bilo četvorica, nije bio nesretan. Dapače! Dok se držao rukama za prečku i stisnutih zuba primao udarce, gledao je u nebo i pitao se hoće li sve ptice stići na jug u isto vrijeme.