Znate li onaj osjećaj biti na vrhu svijeta?
Stojite na najvišem postolju, sve oči i kamere uprte su u vas, a od zaglušujućeg pljeska desetaka tisuća ljudi s tribina vrti vam se u glavi.
Da li vam je poznat taj osjećaj dok vam predsjednik Svjetskog olimpijskog saveza, stišćući ruku, čestita na trećem uzastopnom obaranju vlastitog olimpijskog rekorda u najatraktivnijoj olimpijskoj disciplini i trkelja nešto o vašoj povijesnoj ulozi, vašem imenu uklesanom zlatnim slovima i truć trać…
Znate taj osjećaj?
Naravno da ne znate!
Tko je od vas bio ikad najbolji u nečemu? Na olimpijadi, svjetskom prvenstvu, regionalnom turniru, u županiji? U ulici?
Nitko! A vjerujete da znate kakav je to osjećaj? Da treba zaokružiti, olovka bi se vrtjela oko Ponosa, Ispunjenosti, Časti, Domoljublja, Duboke zahvalnosti…
WROOONG!!!
Oduvijek sam bio najbolji u svemu. Sve zadatke sam odrađivao bez ikakvih problema. Trener mi je svaki dan podizao ljestvicu, redao nove izazove ne znajući da to za mene uopće nisu izazovi. Ja nisam imao loše dane, nisam znao za oscilacije u karijeri. U dvadeset godina niti jedna ozljeda. Bio sam stvoren za vrhunske rezultate i ja sam ih ostvarivao. I točka. Ne'š ti ponosa i ispunjenosti. Da mi je bilo biti na tribinama gdje su se svi veselili, slavili, pjevali, navijali. Oni, kojima je život bio čeličnim vijcima pričvršćena platforma za poraze i neuspjehe, kojima je životni doseg bio nabaviti ulaznice nekoliko redova bliže borilištu, oni su djelovali iskreno ponosni i zaista sretni. Bože, mislio sam, znaju li ti ljudi koliko su blagoslovljeni. Da mi je na tren bilo dodirnuti taj osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva koji će poput melema prekriti tupost i višedimenzionalnu prazninu koja me poslije svakog obaranja rekorda obuzimala. Ja sam si, kao i svi oko mene, cijeli život govorio da sam najbolji i da mogu učiniti sve što poželim i da je jedino svjetski vrh dovoljno dobar za mene.
I eto, taj me iščašeni stav i doveo do kud me doveo. Do vrha. Do početka moje propasti.
Tih dana obarao sam rekord u šetnji gradom vrteći onu medalju u ruci razmišljajući kako promijeniti svoj život nabolje, da mi napokon krene barem malo nagore. Odnosno nadolje, da budem precizniji. Spotaknuvši se o nekog beskućnika, Bog da mu podari dugu neimaštinu, ispustio sam medalju koja je uletjela kroz mali prozorčić uz rub zgrade izgubivši se u nekom podrumskom skladištu miševa. U rekordnom roku pronašao sam ulaz u zgradu gdje se podrum nalazio, sjurio se niz stepenice i zakucao na trošna daščana vrata na kojima je pisalo: Pokucaj za neuspjeh.
Otvorila mi je visoka uspravna starija gospođa duge plave kose svezane u pletenicu i ogrnuta dugim plavim automehaničarsko-domarskim mantilom. Nasmijala mi se i rukom pozvala unutra.
- Uđi brzo i zatvori vrata da ne bi komarci.
Gledajući je kako se spretno i damski elegantno kreće između hrelićkih rasparenih stolica koje su ispunjavale malenu zagušljivu sobicu, dobio sam dojam da toj plemenitoj podrumopaziteljici nije mjesto ovdje.
- Isključili su mi struju neki dan, ali ima još prostora za nazadak - rekla je, širokim osmijehom grijući prohladnu i vlažnu prostoriju. - Sjedi!
Ovlaš sam se osvrnuo pogledavajući kutove prostorije.
- Ne boj se, nema štakora, spakirali se neki dan i otišli tražiti bolje mjesto za život.
Krenuo sam sjesti na jednu polufotelju koja je djelovala koliko-toliko čvrsto.
Zaustavila me. - Sjedi na ovu drugu!
Čim ju je guzica samo ovlaš poljubila, stolica se jednostavno raspala i ja sam završio na hladnom betonskom podu. Krenuo sam se ustati, ali vladarica podzemlja je bila brža i dok sam se još ljuljao u polučučnju pokušavajući se osoviti na noge, odvalila mi je takvu šamarčinu da sam odmah zauzeo početnu poziciju.
- Kako se osjećaš? - upitala me s blagim osmijehom na licu.
- Osjećam se poniženo. Osjećam se frustrirano, kao da netko drugi upravlja mojim životom i gura me tamo gdje ne želim biti.
- Dobro, i kako još?
- Osjećam se, kako bih to nazvao, osjećam se kao prosječan Hrvat.
- Bravo. I što bi sad s tim osjećajem?
- Promijenio bih ga, želim iskoristiti svu svoju snagu, ustati i pronaći čvrstu stolicu na koju mogu sjesti.
- A zašto, budalo!? Zašto bi bježao od osjećaja prosječnosti? Da prosječnost nije dobra, ne bi najveći broj ljudi upravo bio u prosjeku. Razmisli malo!
- Da, ali ja bih trebao biti bolji od toga, ja mogu više i ja bih se trebao boriti…
- Za što bi se trebao boriti, šampione, da osvojiš ovu malu sobicu, kao što si nedavno na Olimpijadi osvojio svijet.
- Vi poznajete… vi znate tko sam ja!?
- Naravno da te poznajem. I očekivala sam tvoj posjet. Misliš da je slučajnost što je tvoja glupa medalja upala baš u moje dvore gdje ćeš dobiti odgovore na svoja pitanja?
- Pa naravno da je slučajnost, kako biste mogli znati što ja želim?
- Jednostavno, pročitala sam početak ove priče i znam točno što tebi treba. Uz lagani titraj ruba usana tiho doda: - Da pročitala, ja sam ju napisala. Nego, reci šampione, jesi li spreman za šetnju podrumima neuspjeha?
Duboko sam udahnuo, napola preplašen, ali jednako toliko i uzbuđen zbog nagovijesti te toliko žuđene emocije i u dahu odgovorio: - Valjda jesam, inače bi ova priča mogla jednako i ovdje stati.
Žustro je ustala, prišla na korak od mene i konspirativno dodala: - Pametna odluka. Tantijeme dijelimo 80:20.
- 70:30.
Opalila mi je klempu (i ona je očigledno bila prvakinja svijeta u nečemu) od koje me samo zid od blok cigle spriječio da završim u nekoj drugoj noveli i dodala:
- Smatraj ovo prvom lekcijom. Dijelimo zaradu 90:10 i još ćeš mi zahvaljivati na dobroj ponudi. Slušaj, sinko, ja sam toliko sigurna u svoje nemogućnosti da si mogu priuštiti i poneku malu pobjedu. Tebe do toga čeka još dug put. No, dozvoli da ti se prvo predstavim. Do prije nekoliko godina imala sam u Horvatinčićevoj zgradi najskuplji ured i slovila za najuspješnijeg psihoterapeuta u regionu. Ja dobro znam gdje si ti zapeo. I ja sam tamo bila. Ali tebi treba još puno klempi da bi zajedno sa mnom nazdravljao iz čaše propasti. Meni nije imao tko pomoći, morala sam sama iscrtati svoju spiralu poraza po kojoj sam na goloj guzici skliznula do dna. Nije bilo moguće preko noći izgubiti godinama stvaranu reputaciju najboljeg stručnjaka u branši. Dobila sam krvave žuljeve na mozgu mijenjajući svoje stavove i uspješne navike smišljajući kako zadovoljiti duboku potrebu za pogreškama, unutrašnjim potresima i toliko nužnim skretanjima koji će u konačnici razvodniti i potpuno razblažiti sav višegodišnji uspjeh. Tek u takvom razrijeđenom mediju mogla sam širokim zamasima zaplivati prema dnu. Razvila sam nepogrešiv sustav slamanja bezobraznog samopouzdanja i sebedopadnosti koji me je doveo na pusti otok vrhunskih rezultata i oceanom izvrsnosti odvojio od prosječnih stanovnika ove prosječne galaksije. I sve to sam potpuno prosječnom HB olovkom upisala u Priručnik za samobespomoć naslova NE možeš ti to! Prateći vlastite mudrosti u samo nekoliko mjeseci uspjela sam neuspješno voditi svoju ordinaciju što me dovelo do bankrota i selidbe u ovaj svinjac, neka mi svinje ne zamjere na izrazu. Tebi se osmjehnula nesreća da kroz samo nekoliko stranica promijeniš svoj život nagore i to počevši od sutra. Bilo bi preuspješno da to učiniš već danas. Vidimo se u podne.
Sutradan sam došao petnaest minuta ranije od dogovora i u hladnom podrumu čekao spasiteljicu koja je oko jedan lagano ušetala u prostoriju. Vidjevši me nestrpljivog, odmahnula je glavom: - S tobom će biti teže nego što sam mislila. Iz rupe u zidu zgrabila je malenu knjižicu i tutnula mi ju u ruke: - A sad čitaj! Naglas, možda ti se brže primi.
Nježno sam, poput relikvije, prihvatio tanku knjižicu požutjelih stranica, stranica loše privezanih špagom kakvom se veže kulenova seka. Jeftini tisak je skoro pojeo izblijedjela slova i imao sam osjećaj da cijeli tekst moram pročitati odmah, prije negoli sva mudrost jednostavno ispari.
Jednostavne istine koje su mi pomogle da promijenim svoj život iz korijena bile su podijeljene u 5 poglavlja.
1. Nisi ti taj
Zaboravite sve ono čime su vas od malena trovali roditelji: Ti si poseban, Ti si najbolji, Rodila mama junaka, Samo pojedi sve i bit ćeš šampion…
Od osam milijardi ljudi na svijetu zašto mislite da ste baš vi predodređeni za uspjeh? Nema osam milijardi prvih mjesta, netko mora biti drugi, treći, zadnji. Svaki roditelj voli svoje dijete i iz neznanja svašta mu trpa u glavu, ali to ne znači da ćete baš vi ikada trčati ispod devet sekundi, preskočiti preko 2,5 metara ili izmisliti one vješalice što uštede trideset posto prostora u ormaru.
Zaboravite mogućnost postizanja izvrsnosti u bilo kome području.
Svako jutro kad se ustanete, uzviknite tri puta: Ja nisam Jandroković!
2. Vizualizacija neuspjeha
Vizualizacija, stvaranje mentalnih slika neuspjeha radi unošenja negativnih promjena u vaš život, je ključ.
Kada krenete u realizaciju bilo kojeg projekta, bilo u sportu, znanosti ili umjetnosti, bit ćete bombardirani sa svih strana različitim savjetima, koracima potrebnih učiniti do uspjeha. Već se netko prije vas bavio sličnim stvarima i dijelit će s vama iskustva kako što prije i efikasnije doći do cilja. Ono što vam može pomoći da hvatate zavoje na tom putu, da usporite svoj napredak i, u konačnici, da nikad taj projekt ne privedete kraju je uspješna vizualizacija svih mogućih prepreka na tom putu. Bitno je znati da su prepreke tu da bismo se o njih spoticali, a ne da bismo ih preskakali. Srećom, stanovnici Hrvatske žive u jako zdravom okruženju za postizanje neuspjeha. Ne treba veliki mentalni angažman za vizualizirati birokratske i administrativne zavrzlame, prevelike i brojne poreze i paraporeze, loše definirane regulatorne okvire koji će svi redom, iako možda ne svi jednakom uspješnošću, umanjiti i čak eliminirati šansu za svaki napredak.
I vjerujte, uz samo malo mašte, neuspjeh neće izostati.
3. NE možes ako to zaista želiš
Neuspjeh, kao i uspjeh, treba željeti. Ponekad ljudi naoko žele propasti, ali duboko u sebi oni ne vjeruju da je to moguće. Na van rade sitne krive korake kojim pokazuju društvu svoj pravac, međutim, ako srce nije jasno odlučilo da krene naopako, sve je uzalud. Zbog toga se na putu prema neuspjehu najčešće spotaknemo. Krenemo dobro (odnosno loše) i negdje na tom putu se, zbog manjka želje, opustimo i što bi se stručnim rječnikom reklo, uključimo automatskog pilota. I nakon nekog vremena, ni sami ne znajući kako, shvatimo da zapravo napredujemo, a ne nazadujemo. Rješenje je u osvješćivanju loših postupaka u svakom trenutku. Ako treba, poželjno je ponavljati mantru, npr. Neću izvući ovaj zavoj, Neću izvući ovaj zavoj. I bit ćete ugodno iznenađeni kad se probudite na Intezivnoj i shvatite da vi taj zavoj zaista niste izvukli. Tko nesretniji od vas!
4. Na dnu dna
Ako ste uspješno provodili gore navedene korake, kad-tad stići ćete do dna. Ali, nemojte tu stati. Jer, tko stagnira, zapravo napreduje. Kad padnete na dno, stresite prašinu sa sebe, popravite frizuru i skočite još dublje. I vidjet ćete kako svako dno krije novo dno. To je fantastičan dokaz savršenosti Božje kreacije.
5. Nema puta prema gore
Kada jednom dosegnete dno i na njemu provedete određeno vrijeme, prirodno je da vam se javljaju razne ideje o mogućim scenarijima za budućnost. Najbitnije je tada u korijenu sasjeći svaku misao da se može krenuti prema gore i vratiti na početne pozicije. Ne dajte mjesta pozitivnim mislima. Svaki dan iznađite barem jedan argument za ostajanje na dnu. A ako vas ipak obuzme žudnja da krenete prema gore, ponovite koliko god treba puta: NE, NE možeš ti to!
…
Pitate se koliko mi je ovaj priručnik promijenio život.
Trenutno vodim trećeligašku školu trčanja. Iza nas ne stoje nikakvi rezultati, klinci se ispisuju brže nego što se upisuju. Jedino što me frustrira je činjenica da ne možemo pasti niže jer četvrta liga ne postoji. Još. Ali neuspješno radim na tome.
Ovaj priručnik mi visi s unutrašnje strane šofer šajbe točno ispred volana i zaklanjanjem vidnog polja me podsjeća da ja ne mogu izbjeći svaku babu koja pretrčava ulicu ganjajući odbjeglu kokoš.
Ja to jednostavno NE MOGU!