Vedran Premuž
U ribolovu
Dan započinje prekrasnim svijetlim i mirisnom proljetnim jutrom. Gospodin i gospođa Brnić bude se i zijevaju, okrećući glave svako na svoju stranu. Ne podnose tuđi jutarnji zadah.
Gospodin Brnić ustaje i proteže svoje mršavo, dlakavo, pomalo savijeno, visoko tijelo. Gleda kroz prozor i sa zadovoljstvom konstatira:
– Dan je kao stvoren za ribolov.
– Mogu li ja s tobom ? – upita gospođa Brnić navlačeći čarape pri čemu teško uzdiše, jer joj smetaju velike grudi i trbuh.
Gospodin Brnić ne odgovara, jer takvo pitanje sigurno nije mogao čuti. Gospođa Brnić ponavlja pitanje i on sad, nakon kolutanja očima, odgovara kiselog lica koje ova ne vidi:
– Naravno, draga, zašto da ne.
– Odlično, ja ću pripremiti hranu i skuhat ću dosta kave, ako nam se bude spavalo.
Ova zadnja izjava ako nam se bude spavalo u Brnićevoj glavi odmah zazvuči kao provokacija. Aluzija na dosadnost njegovog omiljenog načina opuštanja, ali je on s malo napora eliminira i natjera se da to prihvati kao nešto slučajno. Izjavu bez zle namjere.
Dok ona radi sendviče, on kašlje, puši, pije kavu i gladi svoje brkove požutjele od duhanskog dima.
- Mogao bi već prestati pušiti, kašlješ ko konj. Lijepo ti piše na tim cigaretama da pušenje ubija, a ti ga vučeš pa vučeš. Ponekad mi se čini kao da želiš umrijeti – prigovara gospođa pomalo ljutito.
On ništa ne odgovara već samo masira čelo misleći na već uništen odmor u ribolovu.
Sendviči i kava su spremljeni. On uzima svoj ribički pribor pa se zajedno sa svojim psom Gardalandom, velikim bernardincem, strpaju u auto crvene boje i krenu u vikend avanturu.
Do obližnjeg jezera ima petnaestak kilometara i gotovo cijelim putem uz cestu ih prati šuma. U autu gospodin i gospođa ne razgovaraju međusobno, već samo sa psom koji sjedi na zadnjem sjedištu glave isturene između njih dvoje. Pogled mu je onaj pseći, fokusiran na cestu. Iz usta mu curi slina koju mu gospođa briše papirnatom maramicom. Slušaju radio, a ona i pjevuši uz pjesme i klima glavom. Zapravo samo ponavlja refrene, a ostali dio pjesme mrmlja ili fućka, jer je većina pjesama na engleskom jeziku. Na dvorištima rijetkih kuća kraj kojih prolaze nema nikoga, tek pokoja baba s kantom u ruci, djed na stolcu uz ulazna vrata u kuću i psi koje Gardaland samo ravnodušno pogleda i opet okrene glavu prema naprijed prateći cestu.
Ubrzo stižu na jezero. Ono je veličine nogometnog igrališta, ali je prirodno i nije pravokutnog oblika. Na jezeru nema nikoga i to se očito sviđa gospodinu Brniću, jer nitko ne vidi da je u ribolov doveo ženu. Zadovoljno se smješka dok raspakirava svoj ribički pribor.
Štapovi su postavljeni i lov počinje. Gospodin Brnić mirno sjedi svom ribičkom tronošcu kojeg je naslijedio od oca. Iz usta mu visi cigareta. Svako malo ispusti oblak dima. Gospođa Brnić sjedi nekoliko koraka iza svog lovca ispod drveta. Izula je kroksice i odmara noge plave od vena. Jede napolitanke, čita Gloriju i pije kavu koju toči iz termosice. Kraj nje leži pas kojeg ne zanima okoliš i istraživanje. Podiže glavu, a tako i pas, svaki put kad suprug izvuče udicu iz vode. Nakon, začudo, sat vremena, a ne i prije, upita supruga ima li čega, na što ovaj samo vrti glavom. Vrijeme joj sporo prolazi, ali ona, kao ni pas, ne namjerava protegnuti noge i prošetati prirodom. Meškolji se i razgovara sa psom. Sve češće zapitkuje supruga na što ovaj uz vrtnju glavom i teško uzdiše, dok ona iritantno cokće jezikom. Njemu se na ustima sad već ocrtavaju psovke i proklinjanje dana kad je popustio i u ribolov poveo ženu.
Uz suprugino coktanje i mrmljanje gospodin Brnić svako malo začuje pljesak ruke po licu i nogama.
- Dragi, pojest će me komarci. To nije normalno koliko ih ima.
- Zapali si jednu – zadovoljno odgovara suprug zbog plusa svom poroku koji ga ubija.
Prošlo je već dva sata otkad je lov počeo, a ulovljen nije niti keder.
Gospođa ga tad upita:
- Jesi li za kavu, dragi? Da mi ne zaspiš i padneš u vodu. Vidi, dragi, tamo ih ima, vidiš kako se voda mreška, tamo baci udicu. Pa zašto je bacaš stalno tamo gdje ničega nema? Gospodin Grgić kaže da se u ribolovu treba šarati. To valjda znači bacati udicu malo na jedno mjesto, pa na drugo, a ti dragi uporno bacaš na jedno te isto mjesto.
Ova ne kuži niti da kad Grgić priča o ribolovu, koji u ribolovu nikad nije ni bio, priča zapravo o lovljenju ženskih. Pa koja je to… U glavi je suprug vodio svoj monolog. Bože dragi, kako sam ja to oženio. Nema obzira, nema obzira. Ona i ne shvaća da bit ribolova i nije samo da se nešto ulovi. To je meditacija u miru bez žene, odmor od bračnog druga.
Misli su mu se gomilale, a glava je postajala sve veća i veća.
- Danas nećemo jesti ribe, dobro je da sam napravila sendviče.
Tu mu puca film, diže se sa stolca, kupi štapove i odlazi do auta. Ona ga iznenađeno gleda i prekasno ustaje.
Vrata auta se zalupe. Pali auto i kreće. Ona i pas trče za autom koji polako odmiče. Gospođa sad već zaostaje i za psom, a pas je na pola puta između auta i nje. Pada i roni po prašnjavom makadamu. Ustima kao bager sakuplja kamenčiće i ubrzo se zaustavlja. Oko nje se podiže oblak prašine.
Nakon toga suprug ipak zaustavlja auto. Otvara suvozačka vrata, gleda u retrovizor i čeka. Do auta dolazi pas, ulazi i skače na stražnje sjedalo. Suprug tad zatvara vrata i oni kreću dalje dok ona još leži u prašini, gleda za njima i plače. Iz usta joj curi slina pomiješana s pijeskom.
Nakon kilometar, dva, gospodin Brnić se okrene prema psu, pogleda ga u oči i nasmije se.
Ovaj odmah skoči naprijed i smjesti se na suvozačko mjesto. Još se jednom pogledaju i veselo zalaju.