Nenad Stojković
Traži se; mrtav i/li živ
Gledaš ovdje i pratiš ove riječi. Gledam ovdje i pratim ove riječi. Ti si sad i ja sam sad, zarobljeni i oslobođeni na istom mjestu u različito vrijeme. Vjetar je čupkao trule škure lupajući njima po trusnoj fasadi. Krošnje i grmlje su šuštali oko oronulih austrougarskih vila povezanih tiramolama okićenih lepetajućim rubljem. Suton je rastapao sjene po pustom kvartu na rubu zabitog gradića zatučenog duboko u slijepo crijevo 21. stoljeća. Nitko nije čuo ili mario za ovdašnje ljude. Dapače, oni nisu čuli/marili ni jedni za druge. Slučajnost ili svemir, ako ima neke razlike, okupio je na par kilometara kvadratnih nezainteresirane anonimce čije (ne)postojanje nije imalo apsolutno nikakvih posljedica za svijet. Jednolični amalgam mediokriteta, čvrst i tvrd poput armiranog betona njihove učmale svakodnevnice. Šok je tim bio veći kada su sirene i škripanje guma blindiranih vozila zavrištalo ulicama. Nadlijetanje vojnih helikoptera povuklo je čitavo susjedstvo na prozore sa izrazima lica nalik na upecane ribe. U Hrvatskoj se zbilji nisu često vidjele scene iz američkih filmova. Specijalci su okružili vilu sa crvenkastim krovom i provalili u prizemlje. Sruše na pod Kristinu i Rajka, pljusnu im lisičine na ruke i nagaze koljenom. Razvale vrata radne sobe gdje ih je čekao Noa sa rukama na potiljku i širokim osmijehom u gustoj bradi.
- Mi nismo ni-šta... – Kristina zacvili pod pritiskom oklopljenog teškaša.
- Što si im to napisao!? – batrgao se Rajko pljujući si po bradici. - Noaaa!
Specijalac pritisne Rajkovu glavu o pod držeći mu oči prema izlazu kroz koji se vidio dolazak tri crne limuzine s oznakom PVR.
Jedan običan utorak ili tri dana ranije...
Nakon dužeg kucanja, Rajko jednostavno odškrine vrata. Podijeli zabrinuti pogled sa Kristinom koja se borila sa vrećicama punim hrane.
- Noa? – Rajko zakorači na cvileće daske.
Zamračenim su stanom odjekivale radio vijesti.
Ni tri godine nakon dolaska na vlast krajnje neortodoksne stranke Platonov vezni red, kontroverze ne prestaju. Današnji je protest na glavnom trgu obilježio 109 dan neprekidnih prosvjeda protiv poteza ove kriptične vlade koja jedva komunicira s medijima. Apatično i nogometom zaluđeno biračko tijelo, možda sada žali što je iz cinizma ili obijesti poklonilo glasove i apsolutnu većinu ovoj skoro neviđenoj koalciji u povijesti modernog svijeta. Podsjetimo, počelo je sa ukidanjem polovice općina i otpuštanjem polovice državnih zaposlenika sa otkaznim rokom od godinu dana . Nastavilo se rekordnim sniženjem poreza, ali i ukidanjem potpore svim udrugama koje se ne bave zdravstvom, kulturom i školstvom. Unatoč najboljim ekonomskim pokazateljima u povijesti države, PVR je uspio ponovno izazvati sablazan ozbiljnim izmjenama Ustava koje su zahvatile HNB i otvorile put za donošenje takozvanog LEX VITAE – zakona dijeljenja građana na Mrtve i Žive. Kap koja je prelila čašu strpljenja javnosti . Vladajući su dodatno raspalili strasti prosvjednika izjavom kako zombijanje pod zgradom vlade nije konstruktivna aktivnost.
- Možda mu se dogodilo nešto!? – Kristina poviri u dnevni boravak.
- Ma kurac mu se dogodio!
- To vam se svima dogodilo – odreže Kristina.
- I točno se vidi kojima od vas se NIJE dogodilo – kiselo će Rajko.
– Baš si klasa, ono... – Kristina zakoluta očima i mlatne ga po ruci jednom od punih vrećica.
- Au! Nabode me smrznutom kokom! – Rajko protrlja nadlakticu. – Nego... Pazi ovo – cimne glavom prema tragu papira zgužvanih u loptice na hodniku.
- Mrvice – Kristina krene na vršcima prstiju među celulozne pahulje.
Glas domaćina ih smrzne nadomak odškrinutim vratima:
- Tko je!?
- Noa, idiote! Mi smo! – Rajko se uspravi i otpuhne.
Noa nogom rastvori vrata.
- Bok, smrado – mahne Kristina sa širokim osmijehom i otpuhne pramen kovrčave kose s lica.
Prijatelji pregledaju raščupanog bradatog Nou u čarapama, potkošulji i boksericama omotanog kućnim ogrtačem.
- Veliki Lebowski? – Kristina podigne obrvu.
- Mah – Noa odmahne i vrati se na stolicu za pretrpanim radnim stolom.
- Što mah!? Nisi se javio dva tjedna nikome! Nema te nigdje! Zabrinuli smo se za tebe, budalo!
- Dobro sam – progunđa domaćin. - Otprilike.
- Odnijet ću ovo u kuhinju – Kristina pridigne vrećice i skrene.
- Što se radi ovdje? – Rajko uđe u radnu sobu preskačući madrac naguran u kutu i podigne jedan od papira sa stola. – Prijavnica za...
- Gospode Bože! – začuju Kristinin krik.
- Prijavnica za Žive? – Rajko izvrne donju usnu. - Ti to mene zajebavaš?
- Ne. To mene zajebava.
- Dobro, jesi li ti normalan?! – Kristina dojuri iza Noe.
- Šta je? Higijenski kriminal? – Rajko se podsmijehne.
- Ka-ta-strofa! Ne kao da je pala bomba nego treba baciti bombu da bi se malo sredilo! – Kristina čušne Nou.
- Daj se smiri. Imao sam drugog posla.
- Šta si ti, u depresiji nekoj? Je li?
- Ne. Želim samo završiti ovo.
- A što je to? – Kristina pregleda nered.
- Prijavnica za Žive – ubaci se Rajko, privuče stolicu i sjedne.
- Za-što? – Kristina primi Noina ramena.
- Zato! Ne želim biti Mrtav.
- Što ti fali? Mi smo Mrtvi.
- Vaš izbor.
- Pa mislim, to je glupa izmišljotina. Noa! Pa barem si ti uvijek bio ono fuck the system. Kako ti je sad vlada isprala mozak!?
- Ne trebaju ti valjda neki birokrati drkoši da ti kažu da si živ!
- Ne moram dokazati njima nego...
- Pa mislim, to je sve skupa suludo. Evo, Mrtvi mogu sve što i Živi! Čak sam čuo da nam se nudi više kredita! Mrtvi glasaju, Mrtvi gledaju tekme i navijaju, Mrtvi putuju posvuda, puni su ih shopping centri. Voze najbolje aute i jebu najbolje Mrtve pičke. Pa 90 posto ljudi koje vidiš su Mrtvi!
- Opet... – Kristina pogleda podozrivo Rajka. – Ta klasa koja isijava – nagne se i nastavi mekšim tonom Noi. – Daj, smrado, pa to je sve namješteno. Vjerojatno ih podmažeš malo i dobiješ potvrdu.
- To nije istina – Noa kroz zube. - Većina tajkuna, bivših političara, čak i većina Platonovog veznog reda... Svi su još uvijek Mrtvi.
- Tako je! I zaboli ih! Ma tko to uzima ozbiljno! Što ustvari ne možeš ako si Mrtav?! Mislim, koja je prednost u tome da te proglase Živim?
- Ne možeš objavljivati, prezentirati nikakva originalna umjetnička djela.
- I? Što će to tebi? Pa imaš kutije pune kazališnih predstava, igrokaza, scenarija i nikad nikome nisi to dao na čitanje! Mi smo jedini koji smo to čitali! Što si radio sve te godine prije zakona?!
- Nije samo to – promrmlja Noa. - Ako si Mrtav, ne možeš ni upisati djecu u novu Školu za život!
- Ali, frende... – Rajko se pljusne po čelu trudeći se suzdržati smijeh. - Pa ti nemaš djece!
- Ako si Mrtav, onda stvaraš i Mrtvu djecu!
- O Bože, to zvuči skroz mračno – zaškilji Kristina.
- Totalno maka-bre.
- E, pa tako je! – Noa protrese ramena rješavajući se Kristininog dodira. – A ja nikako da skužim što je, kako da složim prijavu. Već sam poslao tri puta i odbili su me svaki put!
- Možda je... nacionalno pitanje?
- Nije! – Noa opali šakom po stolu. – To nema veze. Moja susjeda Radoslava je nedavno dobila potvrdu. A ona je Casino Montenegro. Feštala je uz cajke tri dana! I ona je Živa, a ja sam Mrtav.
- Pa... Rješenje je očito, zar ne? Zbari Radoslavu i uvali joj...
Kiki podigne ruku spremna opaliti Rajka po nosu:
- Prsten! – Rajko se iskezi Kristini.
- Ne ide to tako – uzdahne Noa. – Nije život državljanstvo.
- Istina. Gledala sam neku reportažu o tome kako se Živi nakon gro godina razvode od Mrtvih. Iako, to je manjina. Većina Živih ostane u braku s Mrtvima.
- Dobro, onda pitaj Radoslavu što je napisala u prijavi! Plati joj nešto...
- Da joj platim?
- O da. Zaboravio sam. Vi učitelji ste teška patetika! Više vam paše da ste Mrtvi, majke mi.
- Daj, ne seri. Iako si u pravu, svejedno... Ne seri – Noa se zavali unatrag na naslon. – Nitko ti neće reći. Plagijat dođe 15 godina zatvora, po glavi! A i navodno zavisi od osobe do osobe. Nema jedan točan odgovor.
- Kako to znaš? Mislim, nitko ne može biti siguran. I uostalom, tko su ti jebeni božanski mudraci koji odlučuju tko je Živ, a tko Mrtav!
- To nitko ne zna, zar ne? Čuvaju se u tajnosti u ministarstvu. Je li tako, Noa?
- Je. Ali ja sam odlučio. Biti ću Živ pa makar me to ubilo!
- Jel' čuješ ti sebe? Čovječe, pošalji me u kurac, ali netko ti ovo mora reć. Imaš 40 jebenih godina i nemaš ženu, ni curu, ni djecu, ni kučeta ni mačeta. Imaš auto-kantu i podstanar si! Svi prijatelji smo ti nas dvoje! I sad gubiš vrijeme na ovu pizdariju! Kakve ti koristi od toga da si Živ kad nemaš život!
- Rajko! Prećera ga! Ajde, odlazi! Ako nemaš ništa lijepo za reć... Šic!
- Šic!? Šta sam ja, mačka?!
- Neka. Pusti ga. Nije rekao ništa loše. Sve je točno. Sve je... Istina. Nikad ništa nisam istjerao do kraja. Nikad ništa od onog što sam htio nisam ostvario. Nitko nikad nije postavio moju predstavu, ekranizirao nijednu moju priču. I baš zato, kad su objavili da sam Mrtav... Onda sam odlučio da ću biti Živ kako-tako!
- Pa jebenti, koja perverzija! – Rajko se izvije unatrag trljajući zatvorene oči.
- Nije istina! Završio si faks, imaš posao i dobar si čovjek. Dobar prijatelj i učitelj.
- Tisuće Mrtvaca su završile faks. Tisuće Mrtvaca su dobri ljudi. Većina su i dobri prijatelji. Jesi primijetila da i najveći šupci imaju barem jednog prijatelja?
- Hm! Sad kad malo razmislim o tome... Istina je – zamisli se Rajko.
- Je, istina je Rajko. Ti si, na primjer, ful popularan šupak pa imaš dva.
- Tststs... Uvijek te seks-tenzije, Kiki.
- Evo, vidjeli ste me, živ sam odnosno nisam. Možete ići.
- A ne. Ne idemo mi nigdje. Ako hoćeš biti Živ, mi ćemo ti pomoći. Svejedno što smo isto Mrtvi. Ovako sam ćeš krepat prije nego postaneš Živ.
- Mrtvi smo i ponosni što smo Mrtvi! Fuck the system! – Rajko podigne šaku u zrak. – Ovo je preludo da bi se propustilo. Tako mi je drago što nisam otišao u Irsku. Sad ne bih bio tu, Mrtav sa Mrtvom prijateljicom! Pomažemo Mrtvom prijatelju da bude Živ! Zvuči kao Tim Burton zapelt!
- Znaš da da. Ali Burtona prije nego što je skroz propao.
- A da. Naravno. Prije nego je postao smeće. Nego, baš me zanima kako to ostali svijet gleda na ovu ludu zemljicu.
- Šta nisi gledao TV, portale?
- Mrtav možda jesam, ali ne toliko.
- Pa oni su još luđi od nas. Navodno je Hrvatska postala odredište broj 1 za zombi turizam. Turisti na grani traže lažnu potvrdu za lažno državljanstvo da budu Mrtvi na ljetovanju. Slikaju se sa Živima ako nađu kojeg.
- Svašta! Sprd totalni. Ajde, bar nismo postali nekrofilska Meka!
- Nije to ništa. Sad su i u Europskoj Uniji počeli raspravljati da uvedu isti zakon!
- Ma neee. Sereš!
- Smrtno sam ozbiljna!
- Vidiš. Bio bih Mrtav i u Irskoj! Jebemu selo veselo!
- Jebemu selo veselo!? – zabavljeni Noa iskrivi obrve. - Otkud si ti došao? Centralna Bosna, Jugoslavija pedesetih?
- Ne kenjuckaj. To je najbolja poštapalica ako živiš u HaeR! Mi smo totalni delirij.
- Mislite li vi seruckat samo ili stvarno mislite pomoć'?
- Okej, o-kej. Što si dosad probao? Ajmo po metodi eliminacije. Jesi li davao neke dokaze o svojoj živosti? I pod živost mislim na virilnost.
- Evo njega. Samo na seks misli! Pas koji laje...
- Svi misle! Mrtvi, Živi, svi!
- Evo ovdje – Noa iščupa jedan papir i podigne ga iznad glave.
- Što je to? – Kristina preuzme dokument.
- Dokaz da lososi još uvijek plivaju uzvodno.
- Dokaz da šta? Banka sper... – Kristina smežura lice i baci papir Noi na glavu. – Ti stvarno nisi normalan! Bolje da te vodimo kod psihijatra!
- Ja mislim da je to pravi pristup! Bravo! – Rajko dobaci kroz smijeh. – Nije li to jedna od glavnih stvari kod života!? Sposobnost razmnožavanja, nastavljanja niza? E sad, ide ti u korist da lososi još uvijek plivaju uzvodno! A nije dobro što nema nijedne koja bi htjela tu MOĆNU lososetinu! Lososinu?
Kristina primi korijen nosa i zanjiše oborenom glavom.
- Baš ti hvala – kiselo će Noa.
- Ali oni to ne znaju, kompa! Mislim, ne bi trebali, osim ako nisu digitalno uočili zabrinjavajuće slijevanje nenormalnih količina pornomaterijala na tvoju IP adresu! Virtualni desant na Desanku!
- Aha! Jesi probao s Bogom!? – Kristina živne i opali nadlanicom po Noinom potiljku. – Metafizika! Duhovnost! Svijest o višoj svijesti i cijeli taj đir sa višim funkcijama!
- Višim funkcijama?
- Kiki, možda ti to nije baš dobar pristup. Bivši vladajući su se uvijek voljeli slizat sa mantijašima, ali ovi mi se baš ne čine taj đir. Mislim, luđaci se zovu Platonov vezni red!
- Oni su luđaci? Pa mi smo glasali za njih! Nije da su došli izvana ili, šta-ja-znam, pali s Marsa! Likovi su odavde. Naše godište, tu negdje. Potrošna generacija. 1, 2, 3 izgubljeni i to.
- Ej, vratite se na temu – Noa izvuče stolicu za Kristinu. – Dokaz života!
- Da – Rajko pročeše neobrijane obraze. – Što te čini živim? Mislim, nije šljaka ili plaćanje računa i poreza. To može i robot.
- Roditeljstvo onda! – Kristina škljocne prstima.
- To isto mogu roboti. Ti kao da nisi upoznala moje starce – zacokće Noa.
- Aaa... Možda su u pitanju neke strasti, kreativnost.
- Probao sam to. I ništa.
- Bacili su google pretragu i skužili da se nisi kreativno ostvario nimalo, jel?
- Prestani mu šutat sol u tu ranu! – Kristina nađe neku olovku i baci je Rajku u glavu.
- Do-bro. Miiir! – Rajko podigne ruke. – Mir i dobro, že-no! Nije to, onda. Idemo dalje.
- Što te čini živim? – Kristina se zagleda u strop. – Možda je... Ovo! Prijatelji, druženje, obitelj.
- I to sam probao – ispuhano će Noa.
- Hej! Mala digresija – Rajko škljocne jezikom. - Mislite li vi da im je ovo bila namjera? Da počnemo pričati o Živima i Mrtvima i smrti. Inače, nitko o tome ne priča. Svi smo zasrani od smrti i šutimo. Ovako su nas prisilili da pričamo o tome pa makar se samo i bunili.
- Nešto kao platonovski nas istjerali iz mračne pećine šutnje? To? – trgne se Noa.
- Pa da.
- Zabrijali ste. Tko na vlasti ima tako duboke misli?! To je sve u se, na se, poda se.
- E! Možda je to! Hedonizam! Što će ti život ako ne uživaš u njemu!? Šta nije tako?
- To je prejednostavno. Da je tako, kod nas bi već većina prijava prošla.
- Kako znaš? Jesi probao!?
- Jesam.
- Ah... Pa dobro, da. Balkane moj.
- Možda je poanta u tome da izjaviš kako ne trebaš njihovo dopuštenje da budeš živ! – Kiki pokuca po stolu.
- Ti bi im napisala protestno pismo? Da to pali, ne bi li onda 100% prosvjednika već mahalo potvrdama! – odmahne Rajko.
- Mislim da je na dobrom tragu. Ja sam došao do nečeg sličnog. Naišao sam na nekog Engleza na netu koji je tvrdio da nas sve države već dugo dijele na postojeće i nepostojeće. Navodno, postojimo mi kao prirodna osoba i naš neki lažni pravni korporativni identitet. Država stalno posluje sa ovim drugim jer nad njim ima ovlasti. Navodno su zato sva naša imena na službenim dokumentima ispisana velikim slovima. Kad se ti potpišeš na dokument, onda se poistovjećuješ sa tim lažnim likom nazvanim po tebi samo sa velikim slovima.
Rajko i Kristina ostanu na tren zatečeni ozbiljnim kvazipravnim izlaganjem.
- Iskreno? Ne mogu te shvatiti ozbiljno kad sjediš tu u gaćama i kućnom ogrtaču – odmahne Kristina.
- Meni to više zvuči kao jedna od onih ludih internet teorija zavjere. Znaš ono, društvo Ravne Zemlje ima članove diljem kugle zemaljske.
- I meni se tako činilo na prvu... Pa opet, svejedno, istina je da smo u velikim slovima na svim bitnim službenim dokumentima. Matični list, domovnica, putovnica, zdravstvena, osobna, vozačka...
- Daj, prestani nabrajat, molim te. Počeo se stvarat šalter oko tebe!
- Ma, to sa slovima je vjerojatno zbog preglednosti – Kristina počne kopati po novčaniku.
- Dokazano je da ljudi bolje i lakše čitaju kada je kombinacija velikih i malih slova – hladno će Noa.
- Svejedno. To zvuči malo preludo čak i za tebe, biblijski čovječe u kućnom ogrtaču!
- A ne zvuči vam ludo da jedna država dijeli ljude na Mrtve i na Žive!?
- Ti si još luđi od nje jer joj želiš dokazati da si Živ! Vidiš, opet smo se vratili na to da je problem u tebi.
- Vama je stvarno u redu to što ste Mrtvi, službeno Mrtvi?
- Svako jutro smo na poslu kojeg ne volimo. To ti je valjda dovoljan odgovor.
- Čekaj, Rajko, pokušavaš li ti to njega razuvjeriti ili mu se pridružuješ?
- Mrtva si Kristina. Tvoje riječi ne znače ništa – umrtvljeno odgovori Rajko.
- Zajebavaš bezveze – Kiki se okrene Noi. – Noa, dragi! Tvoj život se neće promijeniti ako ti netko da potvrdu da si živ! Kako smo ti prije rekli, TI se moraš pokrenuti malo, izgraditi si neki život.
- Izgraditi si život? Što to znači točno, Kiki?
- Pa znaš ono, kupiš stan, nađeš nekoga. Možda neki klinci. Nije još kasno. Lososi plivaju uzvodno!
- Vlasništvo stana te čini živim? Ako nađem nekoga, zar me ta osoba stvarno čini živim? Ne bi li trebao biti živ sam po sebi? Kako me djeca čine živim? Mislim, samo im pomažeš da odu i počnu tražiti svoj život. Zar neće i oni doći do istog pitanja kojem mi uopće nismo našli odgovor? Što ih čini živim?
- Ti si frende propao u onaj gadan garežni egzistencijalizam! Mislim, tako si obućen.
- Odjeven, kaže se odjeven! Sto puta...
- Eto vidiš zašto te nitko ne voli, a mi te jedva podnosimo! Jebeni učitelji!
- Ali Noa, ako gledaš tako, onda ništa nema smisla! – Kristina primi prijatelja za ruku.
- E da. O tome jesam razmišljao – Noa protrese Kristininu ruku. – Smisao! Potraga za smislom. U tome je možda trik. Ja sam našao moj smisao u tome da dokažem da sam Živ! Vi ste Mrtvi i pomireni s tim. To je u redu što se mene tiče.
- Želiš reći da ti je filozofija, živi i pusti mrtviti?
- Tako nekako – Noino se lice ozari zanesenim osmijehom. - Hajde, idite sad. Dobio sam inspiraciju.
- Jesi li siguran? – namršteno će Kristina ustajući.
- Da. Molim vas. Dobro sam. Ustvari, dugo nisam bio ovako dobro.
- Puklo ga je nešto – Rajko protrlja visoko čelo. – U redu. Ali javljaj se na mobitel!
- Hoću.
- Proći ćemo opet – Kristina pogleda Rajka. – U petak?
- Dan za metak – kimne Rajko.
Domaćin ostane sedjeti. Gosti ga izgrle i napuste stan. Noa udahne duboko kao da tone u ždrijelo kita te privuče novi formular za prijavu. Zabilježi prvih par rečenica:
Gledaš ovdje i pratiš ove riječi. Gledam ovdje i pratim ove riječi. Ti si sad i ja sam sad, zarobljeni i oslobođeni na istom mjestu u različito vrijeme. Ja sam, kao i ti, prirodna osoba, suvereni svijet za sebe. Imamo urođeno pravo na potragu za smislom tog svijeta u kojem tragamo za smislom...