Renata Srečić
Slučaj Jasenovog Luga
Vrativši se kući s posla, gospodin Horvat po običaju je izuo cipele pored ulaznih vrata, obuo papuče te se uputio prema dnevnom boravku, gdje je zavaljen na kauču čitao novine sve dok ga supruga ne bi pozvala na večeru.
Pet minuta kasnije stigao je drugi gospodin Horvat. Zbunjeno je tražio papuče, na čijem mjestu je sada stajao par cipela kakve je već imao na nogama. Gospođa Horvat proviri iz kuhinje kako bi vidjela tko im je ušao u kuću. Ugledavši svog supruga kako stoji u hodniku, otrči do dnevnog boravka, gdje također pronađe svog supruga koji je i dalje ležao na kauču. Zatim stane histerično vrištati. Prestala je tek nakon što joj je prvi gospodin Horvat opalio pljusku. Na poziv jednoga od njih stigla je policija i pokušala utvrditi tko je pravi Marijan Horvat, a tko uljez.
„Imate li brata blizanca?“, upitao je policajac prvog gospodina Horvata, na što su obojica rezolutno odgovorila: „Ne!“
Iz novčanika su potom izvadili jednake isprave. Obojica su tvrdili kako rade na šalteru u poštanskom uredu, već 27 godina žive u ovoj kući, za koju uredno svakog mjeseca otplaćuju kredit, a uplakana gospođa Ivka Horvat njihova je supruga. Istovremeno su zadigli košulje i pokazali identične ožiljke od prošlogodišnje operacije žući. Drugi gospodin Horvat odbio je napustiti kuću, ustvrdivši kako činjenica da je stigao pet minuta nakon svog dvojnika nije nikakav dokaz da on nije pravi Marijan Horvat. Policajci su se nevoljko složili s njim. S obzirom da nisu pronašli dokaze da je počinjen bilo kakav zločin, proglasili su slučaj nerazjašnjenim, napravili zapisnik i otišli. Kao uljuđeni građani, Horvatovi su odlučili da će drugi gospodin Horvat tu noć prespavati na kauču, a sutra će pokušati zajednički razriješiti stvari. Legli su na spavanje, no nitko od njih troje te noći nije uspio sklopiti oka.
Jasenov Lug malo je mjesto u kojem ništa ne može dugo ostati skriveno pa se tako i priča o dva gospodina Horvata ubrzo pročula među njegovim stanovnicima. Najagilnija u njenom širenju bila je prva susjeda Horvatovih, mjesna frizerka Magdalena Kovač.
„To je neka spačka koju su oni sami smislili pa sad svima mažu oči. Oduvijek su oni meni bili sumnjivi!“, govorila je svima koji su ju bili voljni slušati. Nekoliko dana kasnije, nakon što je po povratku iz dućana u dvorištu zatekla svoju dvojnicu kako plijevi korov, gospođa Kovač zatvorila se u kuću i od srama zašutjela.
U isto vrijeme u Domu zdravlja pacijent Gašpar Carević uvjeravao je njenog supruga, doktora Kovača, kako pati od halucinacija i otkako je ujutro ustao iz kreveta viđa samoga sebe. Budući da je Gašpar vječito bolovao od raznih umišljenih bolesti i kao takav bio stalan gost u njegovoj ordinaciji, doktor Kovač ga je i ovaj put, zaključivši kako je s njim sve u redu, poslao kući s bočicom vitamina. Nedugo zatim pozvan je u kućnu posjetu gospođi Nikolić, koja je pala u nesvijest nakon što su joj kući iz škole umjesto dvije kćeri blizanke stigle njih četiri.
Na ove događaje osvrnuo se i mjesni župnik fra Jakov. Na nedjeljnoj misi održao je gorljivu propovijed u kojoj ih je proglasio djelom Sotone te pozvao svoje vjernike na pokajanje i povratak Isusu koji ih jedini može spasiti. Vrativši se iz crkve u župni dvor tamo je zatekao svojeg dvojnika. Bacio se potom na koljena podno raspela i drhtavim glasom stao moliti za milost.
Kada je pojavljivanje dvojnika mještana Jasenovog Luga postalo svakodnevna pojava, sazvana je izvanredna sjednica mjesnog odbora. Višesatni sastanak, na kojem je sudjelovalo i nekoliko dvojnika samih vijećnika, završio je u općoj svađi i galami, nakon čega su se svi razišli kućama.
Sjednici je prisustvovala i Miroslava Mesec, profesorica fizike i strastvena pobornica raznih teorija zavjera, koja se trudila objasniti kako dvojnici dolaze iz paralelnog svemira u kojem postoji još jedan Jasenov Lug, identična kopija ovog njihovog, no kao i obično, nitko ju nije shvaćao ozbiljno. Nakon što se pojavila i njezina dvojnica, zajednički su hodale mjestom noseći nekakav pišteći uređaj kojim su tražile prostorno - vremenski procijep, odnosno portal koji vodi u drugu dimenziju. Njihova potraga također nije urodila plodom.
Budući da su svi pokušaji racionalnog objašnjenja novonastale situacije redom propadali, kao i pokušaji donošenja zakonskih okvira i uputa kako se u njoj ponašati, mještani su se snalazili kako je tko znao i umio. Neki su dograđivali nove sobe u svojim kućama, drugi su kupovali krevete na kat. Jedni su zajedno sa svojim dvojnicima odlazili na posao, dok su se drugi izmjenjivali s njima u pojavljivanju na radnom mjestu. Bilo je i onih koji nisu htjeli imati nikakvog posla s pridošlicama te su ih uporno nastojali protjerati što dalje od svojih domova. Tako je u Jasenovom Lugu naglo porastao i broj beskućnika. Pojedini među njima, koji su stigli s dovoljno novca u svojim novčanicima, unajmili su sobe u motelu „Stari jasen“. Ostali su tumarali ulicama, spavali na klupama u parku i prosili hranu.
U skupini građana okupljenima u novoosnovanoj udruzi „Čuvari Jasenovog Luga“, čiji su članovi pokazivali izrazitu netrpeljivost prema došljacima, nalazio se i Žarko Fuček, vlasnik lokalne mesnice. Jednom prilikom zatekao je svojeg dvojnika, koji se zajedno sa suprugom neopazice uspio uvući u kuću, kako pokušava otvoriti sef sakriven u zidu dnevnog boravka iza goblena s motivom poljskih makova kojeg je izvezla njegova supruga Julka. Izbila je žestoka svađa.
„Ne dam ja nikome svoje novce! Marš van iz moje kuće!“, vikao je prvi gospodin Fuček.
„To su moji novci! I ovo je moja kuća!“, uzvraćao je drugi, dok im je krivudava žila kucavica pulsirala posred crvenih čela.
Prvi gospodin Fuček, inače dugogodišnji srčani bolesnik kojem je doktor Kovač strogo naredio čuvati se stresa i uzrujavanja, uhvatio se potom za prsa uz bolnu grimasu na licu. Tri sekunde kasnije, pred očima svojih dviju užasnutih supruga, obojica su se srušili mrtvi. Ovaj incident pokolebao je u namjeri one stanovnike Jasenovog Luga koji su potajice smišljali način na koji bi ubili svoje dvojnike, a da pri tom prođu nekažnjeno.
Najstariji stanovnik Jasenovog Luga bio je Alojz Mihalić, umirovljeni drvosječa, star 93 godine, udovac bez djece. Živio je u kućici pored stare, već odavno zatvorene pilane, koju je sagradio još njegov pokojni otac, a on sâm ju je godinama poslije dograđivao i uređivao. Jedne večeri Alojz Mihalić je nestao. Nitko nije primijetio da ga više nema.
***
Životi stanovnika Jasenovog Luga prolazili su uobičajenim tijekom, sve dok jednog dana nije nestao gospodin Horvat. Njegova supruga Ivka alarmirala je policiju nakon što se s posla nije vratio kući. U ovih 27 godina koliko žive u ovom mjestu niti jednog dana nije zakasnio ni minute, tvrdila je, uvjerena kako mu se dogodilo nešto strašno. Policija je pretražila cijelo mjesto, ispitala njegove stanovnike, no gospodinu Horvatu nije bilo ni traga.
„Sigurno je pobjegao s ljubavnicom. Pa ne nestaju ljudi samo tako, kao da su u zemlju propali!“, razvila je svoju teoriju susjeda Magdalena. Nekoliko dana kasnije i doktor Kovač prijavio je policiji nestanak supruge.
Cijelo mjesto diglo se na uzbunu tek kad su nestale dvanaestogodišnje blizanke Nikolićevih. Stigli su tada i istražitelji iz glavnoga grada. No istraga ne samo da nije donijela nikakve rezultate, nego su se misteriozni nestanci mještana nastavili i dalje.
Fra Jakov je propovijedao kako je riječ o Božjoj kazni za grijeh i nemoral te odredio svojim vjernicima strogu pokoru. Jedne nedjelje nakon mise, negdje na putu od crkve do župnog dvora, nestao je i on.
Profesorica Mesec slavodobitno je tumačila kako mještane otimaju vanzemaljci, baš kao što su i nju oteli prije 10 godina, a nitko joj to tada nije vjerovao. Oni obzirniji slušali su ju suosjećajno klimajući glavama, dok su ju drugi dočekivali s podsmijehom. Kad je nestala i ona, svima je pomalo laknulo.
Slučaj je ubrzo dospio u medije i ulice Jasenovog Luga preplavili su novinari, kamermani i ambiciozni studenti filmske režije. Međusobno su se nadmetali u tome tko će uhvatiti bolju priču. U trenucima dokolice organizirali su vlastitu internu kladionicu oko toga tko će od stanovnika nestati sljedeći.
Nakon nekog vremena pojavila se glasina da je policija na tragu serijskom ubojici koji jede svoje žrtve te su mjestom zavladali panika i strah. Nekad druželjubivi susjedi počeli su zazirati jedni od drugih i zaključavati se u kuće, a dojučerašnji prijatelji prijavljivali su jedni druge policiji zbog raznih sumnjivih radnji. Uzalud su istražitelji uvjeravali građane kako se radi o običnoj izmišljotini.
Mesar Fuček pred svojim je mušterijama govorio kako će pucati na svakoga koga spazi da mu se mota oko kuće. Jednog jutra u samu zoru, izazvan šuštanjem lišća u okolnim krošnjama, iz svoj je pištolja ispalio tri metka u zrak. Dok je stigla policija i on i njegova supruga Julka nestali su bez traga. Pronađen je samo pištolj koji je ležao u rosnoj travi. Ovaj događaj bio je kap koja je prelila čašu strpljenja preostalih stanovnika Jasenovog Luga te su izašli na ulice spremni za linč. Žrtvu su pronašli u Gašparu Careviću, koji se slučajno u tom trenutku zatekao na izlazu iz obližnje šume. Umotan u kabanicu od glave do pete kako bi se zaštitio od krpelja i komaraca, s dugačkim nožem u ruci, koji mu je služio za skupljanje gljiva i ljekovitog bilja, u očima razularene gomile oživotvorio je prikazu zlikovca kojeg su tražili. Dali su se u potjeru za njim, na što je on preštrašen pobjegao natrag u šumu. Epilog ove epizode bio je nestanak samoga Gašpara i još sedmorice njegovih progonitelja.
Zbog mrene koja mu se razvila na oba oka Alojz Mihalić počeo je gubiti vid pa stoga nije shvatio da je osoba koja mu sjedi nasuprot za kuhinjskim stolom zapravo on sâm. Bilo mu je drago što nakon toliko dugo vremena ponovno ima društvo. Prerezao je na pola sendvič sa šunkom i maslacem, nalio dvije čaše mlijeka te su obojica zajednički večerali.
„Kakvo je vrijeme vani?“, upitao je prvi Alojz.
„Čini se da će kiša.“, odgovorio je drugi.