Natalija Bajer
Prava stvar
Kod Florijana je sve, uvijek i oduvijek, bilo po PS-u. Uredan i fin, namirisan i počešljan, izmanikiranih noktiju na umjetničkim rukama dugih prstiju, često je privlačio poglede i izazivao komentare. Naravno, nisu mu uvijek išli u korist, tek rijetki su u njegovoj pojavi vidjeli osobu koja bi drugima trebala biti uzor. Tako čist i precizno posložen do najmanjeg svog segmenta češće je izazivao negativne povratne poruke od onih s kojima bi došao u doticaj. Ljudi su smatrali da pravo muško ne bi smjelo biti tako uglađeno, utegnuto i skladno, već da bi svoju pripadnost jačem spolu trebalo potvrditi i ponekim jutrom neobrijane brade, nekom nedjeljom u kojoj hoda svijetom nepočešljane kose, dahom koji vonja na fermentirani slad iz netom popijene boce piva ili tako nečim. Svemu tomu usprkos, Florijan je uvijek bio čista suprotnost ovoj definiciji muškarca.
Posebno se trudio oko svog izgleda kada je odlazio u kancelariju. Ondje je radio već dvadesetak godina i bio je među starijima, krišom je promatrao novopridošle članove, posebno žene, ne razumijevajući te nove trendove odijevanja, uljepšavanja, pa čak i ponašanja. Nitko nije imao uglađenosti u ophođenju, razina komunikacije bila je na uličnom slengu, većina kolegica i kolega bili su na „ti“, izrazi koje su u konverzaciji koristili bili su često na granici vulgarizama ili su ju i prelazili. To nije bio milje u kojemu se osjećao ugodno.
Odrađivao je svoje administrativne poslove korektno, točno, na vrijeme ili i prije zadanog roka, nikad se nije odazivao na pozive za druženja izvan posla, te nekakve pomodne team building fore uopće ga nisu zanimale, pa su ga nakon nekog vremena prestali i pozivati. Odbojna mu je bila ideja da nakon radnog tjedna mora i dio vikenda provesti u društvu nadređenih i suradnika iz kancelarije, čemu to, nije nalazio svrhu u takvim aktivnostima.
Vikendi su mu bili rezervirani za radne akcije u kojima je do perfekcionizma čistio sve prostorije u svom stanu, iako nije bilo puno razloga za subotnja čišćenja, s obzirom na to da je red u svom životnom prostoru pomno održavao i tijekom svakoga dana u tjednu. Veselilo ga je poslijepodneva provoditi u boravku koji se sjajio i mirisao po sredstvu za poliranje. U svom omiljenom naslonjaču čitao je klasike, tu i tamo bi se prisilio pa posudio iz gradske knjižnice i neki naslov suvremenih autora, a onda bi se opet vraćao romantizmu, realizmu, naturalizmu. Često je mislio kako je rođen u krivo doba. Ovaj svijet i ovo vrijeme nisu mu najbolje odgovarali.
Bio je korisnik godišnje pretplate u kazalištu u obližnjem gradu. Mjesto u kojem je živio nije imalo svoje kazalište, no bez obzira na pogodnosti pretplate, češće je karte darovao sestri i njenom mužu. Oni su zbog brojnih troškova koje su imali kao obitelj s troje djece predškolske dobi bili u nemogućnosti priuštiti si redovite izlaske, pa su rado primali njegovu ljubaznost. I sam je bio sretan kada ih je mogao razveseliti. Bilo je tek nekoliko zgoda u kojima je požalio svoju dobru gestu, riječ je, naravno, bila o situacijama u kojima njih dvoje nisu uspjeli pronaći nekoga da im pričuva djecu, kako bi oni mogli otići pogledati predstavu. Logičan izbor komu se obratiti za pomoć bio je, naravno, ujo Florijan.
Dizala mu se kosa na glavi od same pomisli o brizi za troje malodobne djece, iako je sestra najčešće uspijevala uspavati ih i smjestiti u krevet prije nego što bi ona i muž krenuli na predstavu. Nisu začudo bili, kao većina današnje djece, pretjerano vezani za roditelje, nije tu postojala drama oko roditeljskih odlazaka, nikakav plač ili histerija, naprotiv, ta su djeca bila mirna i sasvim pristojna bića. Ipak, Florijan nije volio nered koji su neizbježno ostavljali u svakoj prostoriji u koju bi kročili, tragove ljepljivih prstića, igračke razbacane kojekuda, bočice s dudama polegnute na tek očišćeni tepih iz kojih je kapao čaj ili sok. Jednostavno ga je paralizirala činjenica da je nemoćan, u tim trenucima u kojima su djeca u kući, učiniti išta da stvari opet dovede u red. Jer, volio je red više od svega.
Volio je red, zapravo, dok u njegov život nije ušla Mimi.
Bilo je nevjerojatno i nezamislivo što je učinila od Florijana. Očarala ga je svojim krupnim, izražajnim, sugestivnim očima, svojom nježnom, krhkom pojavom i načinom ophođenja, na to je kapitulirao. Nikada nije bila nametljiva niti agresivna, znala je dobiti od njega baš ono što želi i točno onda kada želi i na način kako želi.
Umiljatom vještinom zavođenja motala ga je oko malog prsta.
Kada su se prvi put sreli, znao je da je to netko tko je na ovomu svijetu samo zbog njega. Trebala ga je kao što je i on trebao nju, njenu naklonost, nježnost i potpuno predavanje, nije mogao vjerovati da mu se dogodila takva sreća, da je od svih ljudi na svijetu odabrala upravo njega. Bila je to zaista, u punom i pravom smislu riječi, ljubav na prvi pogled.
Ne bi u ovoj priči možda niti bilo ništa neobično, da njegovi bližnji, otkad se Mimi uselila k njemu, nisu primjetili, za njega velike i neočekivane, promjene. On više nije bio on, odnosno bio je on, ali ne onakav kakvog su znali, bio je drugačiji on. Odjednom mu više nije smetalo ništa zapackano, ljepljivo, prašno ili proliveno, jer s ljubavlju je čistio za njom, uopće ju ne koreći zbog učinjenog nereda.
Transformirao se u potpunosti!
Njegova opijenost Mimi bila je zarazna, pa su ju i djeca naprosto obožavala i, odnedavna, sve češće izražavala želju da subote (išli roditelji u kazalište ili ostajali kod kuće pred televizorom) provedu kod uje Florijana i Mimi.
Očarala je i blizance i djevojčicu, koja je inače najviše pažnje posvećivala svojim Barbie lutkama, njihovim frizurama i opravama koje im je presvlačila nebrojeno puta tijekom dana. Otkada se pojavila Mimi, lutke više nisu bile u fokusu pažnje. Subote su provodili u igri, izležavanjima na podu, pripremanjima obroka, maženjima. Često su Florijana molili da pusti Mimi da spava s njima u sobi, umjesto u njegovom krevetu. Na početku je pristajao nevoljko, a kada je vidio koliko im to znači, više se nije niti postavljalo pitanje gdje će noćiti. Sve se jednostavno podrazumijevalo, a niti Mimi nije imala ništa protiv.
Kada je došao trenutak rastanka, nije žalovao. Već se neko vrijeme vidjelo da ga više ne voli kao prije, da je svoje srce i svoju ljubav odlučila podariti nekom novom. Da mu je netko na početku njihove veze rekao koliko će ju zavoljeti, a onda ju pustiti da ode, ne bi mu vjerovao. Mislio je da će ostati zajedno zauvijek.
No, život nekad ne nudi mogućnost izbora.
Spakirao je njene stvari u kartonsku kutiju koju je predao sestri kada je s jednim od blizanaca došla po nju. Dječak ju je nježno i spretno primio u naručje, bučno poljubio Florijana, zadržavši se nekoliko trenutaka s njim u čvrstom zagrljaju. Kad ju je Florijan čuo kako zadovoljno prede, znao je da je učinio pravu stvar.